UPRAVLJANJE POTROŠNJOM GORIVA
PUTEM OSNOVNIH I INTEGRALNIH MATERIJALNIH BILANCI GORIVA
U REALNOM VREMENU
Ovaj projekt izgradnje integralnih materijalnih bilanci goriva se temelji na izgradnji materijalnih bilanci goriva na razini trošila (peći, kotlovi), čije je formiranje predloženo u cilju uspostavljanja sustava racionalnije potrošnje, odnosno štednje goriva na razini trošila. Ovim putem dobivene vrijednosti za potrošnju goriva, bile bi povlačene prema višim organizacijskim razinama, od razina tvrtki, preko razina korporacija do razine države, gdje bi služile za formiranje odgovarajućih integralnih bilanci goriva i bile bi također u funkciji štednje goriva.
Projekt integralnih materijalnih bilanci goriva bi se sastojao od dvije, funkcionalno povezane a organizacijski potpuno odvojene cjeline, materijalnih bilanci goriva na razini trošila (osnovne bilance) i materijalnih bilanci na višim organizacijskim razinama (izvedene bilance).
Na ovaj se način preko stvarne potrošnje goriva a na osnovu podatka o potrošnji loživog ulja (vrlo pouzdan podatak, jer se može određivati na dva načina, preko mjernih mjest i promjene razine lož ulja u spremniku) dolazi do ukupne bilance procesnih tokova u rafineriji nafte. Odnosno, za utvrđivanje količine procsnih gubitaka, osim količine generirnog suhog plina (loživog plina), nisu potrebni nikakvi podaci o količinama potrošnje suhog plina po trošilima ili čak podaci o količinama suhog plina prema sustavu baklji.
Ovo su korisne spoznaje, jer rafinerije imaju veći broj trošila goriva (desetak i više) i obično koriste paralelno i tekuća i plinovita goriva, pa nikakvo pretjerivanje u postavljanju mjernih mjesta ne vodi niti racionalnijoj potrošnji niti uspostavi kontrole procesnih tokova. Utoliko više što tako izmjereni podaci o potrošnji goriva obično ne prolaze pouzdan sustav kontkole putem koherentnih materijalnih bilanci procesnih tokova, pa prema tome nisu od visokog stupnja pouzdanosti.
U odnosu na količine preko mjerače potrošnje goriva, vrijednosti izračunate preko toplinskog stupnja djelovanja su znatno pouzdanije glede praćenja kvalitete loženja, jer se ovim putem uzimaju u obzir ogrjevne vrijednosti goriva. Primjerice, u slučaju tekućih goriva uobičajena se razlika kod atmosferskog i vakum ostatka kreće na razini cca. 2 % u korist atmosferskog ostatka. Kod plinskih tokova ova je razlika znato veća i može se kretati i do 20 % (pa i više). Zaključak je, ovako dobiveni podaci se ne mogu smatrati pouzdanim, pa se ne mogu koristiti za funkciju upravljanja potrošnjom goriva. Shodno tome putem njihovog zbrajanja ne mogu se dobivati pouzdani podaci o potrošnjama na višim organizacijskim razinama, uključujući i razinu države.
Integralne materijalne bilance goriva
Iako formiranje i funkcioniranje osnovnih bilanci goriva nije teme u ovom trenutku ipak recimo, da bi se ove bilance izračunavale putem toplinskih stupnjeva djelovanja trošila (peći, kotlovi) a na osnovu temperature i analize dimnih plinova (sadržaj O2). Nakon što bi tako izračunate količine potrošnje goriva (stvarna, zadana i dodatna) prošle kroz odgovarajuće sustave provjere točnosti i nakon što bi poslužile u funkciji upravljanja potrošnjom goriva na konkretnom trošilu, bile bi povlačene prema višim organizacijskim razinama, gdje bi služile za formiranje integralnih materijalnih bilanci goriva u više organizacijskih razina, od razine tvrtke do razine države.
Uvođenjem integralnog koncepta upravljanja potrošnjom goriva bili bi stvarani uvjeti da sve društvene razine, od pojedinaca-neposrednih rukovaoca potrošnjom goriva (ložači, operateri), preko tvrtki do državnih tijela budu permanentno uključeni u osmišljavanje i konkretno provođenje aktivnosti u cilju racionalnijeg korištenja goriva. Pored ušteda koje bi se ovim putem sasvim sigurno postizale, na ovaj bi način jačala i «ekološka» dimenzija energetske potrošnje koja u suštini znači, da energetska učinkovitost tvrtki s intenzivnom energetskom potrošnjom, donedavno smatrana isključivo internim gospodarskim pitanjem, sve više postaje pitanje od šireg društvenog interesa. Temelji se na opravdanoj tezi, da nitko nema pravo ugrožavati zdravlje i sigurnost drugih bez obzira na novac kojim bi to bio voljan platiti (kupovanje prava na emisiju CO2). Nadalje, kada su u pitanju renomirane firme, potrošači su sve više osjetljivi na njihovo ekološko ponašanje, odnosno sve više cijene kada je to ponašenje u skladu s općim težnjama za očuvanje okoliša.
Izgradnja i funkcioniranje integralnog sustava za upravljanje potrošnjom goriva i emisijom CO2 bi se temeljila na odgovarajućim energetskim politikama. U osnovi, sve bi se energetske politike formirale i provodile također na tri razine, pojedinac-neposredni korisnik potrošnje goriva, tvrtka i Država. Na svakoj bi se razini formirale određene informacije i temeljem njih poduzimale adekvatne mjere u cilju racionalnije potrošnje goriva. Primjerice, operater loženja neke industrijske peći bi imao stalni uvid u kvalitetu loženja i temeljem toga, u slučaju potrebe poduzimao korektivne mjere (podešavanje radnih parametara). Na osnovu informacija o energetskoj potrošnji na razini trošila (prva razina) formirale bi se određene informacije na razini tvrtki (korporacija), temeljem kojih bi uprave poduzimale mjere iz svoje nadležnosti (rekonstrukcije, dodatna obuka, stimulacija). Na osnovu ovih, formirali bi se podaci na razini države (četvrta razina) temeljem kojih bi pak državni organi poduzimali adekvatne mjere iz svoje nadležnosti, kao što su koordinacija raspoloživih stručnih potencija, stimulativne mjere (porezna politika), racionalno korištenje kadrova, promidžbene aktivnosti, različiti oblici javnih priznanja i sl. Jednom riječju, cilj je izgraditi cjelovit sustav putem koga bi bilo moguće na svakoj razini praćenja afirmirati sve što je, i korigirati sve što nije na tragu racionalne potrošnje goriva. Odnosno, stalno bi se težilo prema jasnom cilju, jačanju i širenju spoznaja o racionalnoj potrošnji (štednji) energije i kontroli CO2. Primjer učinkovite energetske politike sa državne razine moglo bi biti propisivanje obveza za definiranje modela optimalne potrošnje goriva (i ukupne energije). Inzistiranjem na ovom modelu bi se postizala dva cilja, stalno raspolaganje s ciljnim (oglednim) veličinama na svim organizacijskim razinama i stalno održavanje kreativna napetost, također na svim organizacijskim razinama.
Sve bi razine energetske politike trebale biti ustrojene tako, da racionalnija potrošnja goriva ne samo postane interes i pojedinca i društva kao cjelina, nego da se putem interaktivnog djelovanja unutar različitih razina u tom smislu koordinirano djeluje (integralna energetska politika). U odnosu na postojeće stanje,ovaj bi pristup predstavljao radikalno drukčiji pristup; umjesto evidentiranja, uvela bi se funkcija upravljanja potrošnjom goriva na svim razinama u realnom vremenu. Temeljila bi se na činjenici, da se proces loženja (izgaranja) može izraziti putem egzaktnih matematičkih izraza i da je na raspolaganju kompjutorska podrška za opsežna izračunavanja u realnom vremenu. A da se podsjetimo, izračunavalo bi se u svakom trenutku, na svakoj organizacijskoj razini slijedeće količine potrošnje goriva, stvarna, optimalna i dodatna.
Također treba reći da ovaj projekt udovoljava zahtjevima standarda ISO 50001 UPRAVLJANJE ENERGIJOM (utvrđivanje postojećeg stanja, odnosno definiranje baznih vrijednosti (benchmarking), definiranje jasnih ciljva za smanjenje energetske potrošnje i mehanizama za njihovo provođenje, pregled energetske potrošnje i praćenje napretka u smanjenju energetske potrošnje, uspostava konzistentog sustava praćenja energetske potrošnje, kako unutar određene instalacije-firme (praćenje napretka), tako unutar različitih instalacija (takmičenje)), što znači da se u slučaju njegovog korištenja, ovaj standard praktički uvodi automatski.
Za uvođenje navedenog sustava za uprvljanje potrošnjom goriva bila bi potrebna minimalna ulaganja (osnovna mjerna mjesta) za procesne analizatore O2 na procesnim pećima i parnim kotlovima, što ne bi trebalo biti problem, jer se radi o investiciji koja se isplate u kratkom roku (nekoliko mjeseci). Shodno tome, lako je zamisliti da bi predloženi sustav za upravljanje potrošnjom goriva bio najjeftiniji način za štednju energije i kontrolu emisije CO2.
Procjena je da bi se putem ovog sustava za direktno upravljanje potrošnjom goriva ovi troškovi mogli smanjiti za 5-10 %.
Predlaže se odgovarjućim ministarstvima (gospodarstvo, ekologija) da pokrenu aktivnosti na izgradnji i uvođenju prikazanog sustava za upravljanje potrošnjom goriva (i energije) s time da je Autor također voljan na tome surađivati.