U industriji gdje se proizvode i koriste teška (rezidualna) loživa ulja, kao i u sferi njihovog promete, postoje brojne spremničke instalacije untar kojih se koristi vodena para za održavanje  njihove dobre protočnosti. Zbog složenosti ovih instalacija, a u nedostatku pouzdanog sustava za upravljanje ovim segmentom energetske potrošnje, nezamjećene mogu ostati, kako  povećane količine neracionalne potrošnje vodene pare, tako i velike količine gubitaka. Ovom je prilikom riječ upravo o uspostavljanju te funkcije upravljanja. 

 

        Obično postoje dvije skupine  trošila vodene pare; podne grijalice koje održavaju temperaturu u samim spremnicima i protočne grijalice na izlaznim tokovima, koje se koriste prilikom utovara loživog ulja u transportna sredstva. 

 

        Osnovni razlog za nesvjesno toleriranje visoke potrošnje vodene pare je nekritičko oslanjanje na projektne podatke. Za pojašnjenje poslužimo se slijedećim primjerom. Pretpostavimo da  instalaciju sačinjava 14 spremnika za teška loživa ulja različite veličine (1.000-40.000 m3) prosječne projektne  potrošnje vodene pare za podne grijalice od 700 kg/h. Neka 4 spremnika imaju ugrađene grijalice izlaznih tokova (utovar u transportna sredstva) s projektnom potrošnjom od 4,5 t/h srednjotlačne vodene pare. Neka se za potrebe popratnih grijalica troši 4 t/h niskotlačne vodene pare. Zbrajanjem navedenih količina dobiva se količina od 31,8 t/h, kao nekakav «normalni» podatak.

 

        Međutim, dublja analiza pokazuje slijedeće:
   1.Navedena količina od 700 kg/h za podne grijalice je podatak, koji se odnosi na projektnu temperaturu okoline od  –15 °C i pun spremnik, što se rijetko dešava i kratko traje.
   2.Navedena količina potrošnje vodene pare srednjeg pritiska u izlaznim grijalicama se troši samo prilikom punjenja transportnih sredstava, što se u pravilu ne dešava na svim spremnicima istovremeno i ne traje čitav dan (24 sata).
   3.Navedena količina za izlazne grijalice se odnosi na zagrijavanje loživog ulja sa 60 °C na 80 °C i to da bi se osigurala pumpabilnost loživog ulja teškog (viskozitet 26-53 cSt/100°C). Međutim, kada je temperatura u spremniku veća od 60 °C i ako loživo ulje nema graničnu vrijednost viskoziteta (obično se isti spremnici koriste i za loživo ulje srednje),  potrošnja bi pare trebala biti niža od naznačene projektne vrijednosti.

 

        Ovom bi se analizom prethodno navedena, projektna potrošnja mogla smanjiti za 1/3 odnosno cca.10 t/h. Uz cijenu vodene pare od 40 $/t to bi na godišnjoj razini predstavljalo vrijednost od 3,200.000 $. Odnosno, iz navedenog se prikaza može vidjeti kako globalno praćenje potrošnje na razini ukupnog spremničkog prostora može dovesti do pogrešne predodžbe o potrebnoj potrošnji, što može imati za posljedicu toleriranje visoke, tehnički neutemeljene potrošnje. Da bi se ovo izbjeglo potrebno je raspolagati s egzaktnim sustavom koji će temeljem utjecajnih čimbenika na potrošnju vodene pare vršiti stalno izračunavanje objektivnih, tehnički utemeljenih količina njezine potrošnje i komparacijom ovih s stvarno registriranim količinama, vršiti stalno utvrđivanje gubitaka i uzroka tih gubitaka (propuštanja, loša izolacija, neracionalna potrošnja).

 

        Naredna tablica 1 sadrži prikaz takvog sustava.

 

       Baždarenje sustava se vrši putem aplikacije prikazane u Tablici 2. Naime, sukladno prethodno rečenom, kod spremničkog se prostora javljaju    dvije vrste potrošnje vodene pare; za zagrijavnje protočnih tokova pojedinih medija, koja se može na pouzdan način izračunati i one druge, za podne grijalice, čija potrošnja značajno ovisi o utjecaju elemenata okoline, pa  shodno tome i postupak izračunavanja može biti upitan. Odnosno, glede pouzdanosti najosjetljiviji su podaci za količinu topline koju emitiraju sprenici (osigurava se putem podnih grijalica). To  zbog toga, jer se toplina vrućeg ulja unutar spremnika prenosi na okolinu putem složenog sustava izmjene topline. 

 

        Unatoč navedenoj složenosti, moguće je na pouzdan način utvrditi količinu izgubljene toplinske energije na svakom konkretnom spremniku i dakako za konkretne klimatske uvjete. Suština postupka je u tome da se prati toplinska bilanca spremnika na način da se tijekom određenog vremenskog perioda (primjerice 24 h) prati promjena temperature loživog ulja u spremniku s time, dakako da se tijekom toga perioda isključe podne grijalice. 

 

       Kao i u ostalim aplikacijama za štednju energije odnosno  upravljanje potrošnjom energije, i ovdje se kao ulazni koriste, dobro poznate i lako mjerljive veličine, a kao izlazni dobivaju podaci o stvarnoj potrošnji i mogućim uštedama na potrošnji vodene pare.